Nakon, nazovimo ga tako, oglednog susreta Zabranjenog pušenja i hora zagrebačke džamije Arabeske, iz kojeg je nastao soundtrack za film Nafaka bosanskohercegovačkog reditelja Jasmina Durakovića, jedan rock band i djevojke božanskih glasova za iste takve pjesme, nastavljaju istraživati ono što je samo totalnim neznalicama ili potpunim zlicama – nespojivo. S predrasudama uvijek veći problem imaju oni što na osnovu njih sude, a ne oni na koje se odnose. Prvima, dakle, nema svrhe objašnjavati, a drugima je jasno da rock and roll i islamska kultura mogu savršeno funkcionirati, posebno ako im je ishodište tamo gdje se uticaji prepliću, identiteti kombiniraju, a tradicije različitih naroda više liče nego što se ponekad hoće priznati. Davor Sučić, utemeljitelj Zabranjenog pušenja, kako se to danas kaže, već je uvrštavao ilahije – muslimanske vjerske pjesme – u aranžmane za svoj band. Test za džennet i Lijepa Alma prije, a Domovina i Laku noć stari nakon „filmske“ suradnje sa Arabeskama, kao da su bile, nogometnim rječnikom kazano, jaki treninzi za Shaderwan Code, album na kojem u idealnom odnosu stanuju folk tradicija Zapadnog Balkana, islamska poetika Bošnjaka i bosanskih muslimana, ideja rock and rolla kao prvenstveno progresivne i za različite utjecaje otvorene glazbe, ali i klasični jazz zvuk, kojeg nema bez improvizacije vrhunskih glazbenika. Sve to bi bez raskošnih vokala, naravno, ostalo na nivou dobre ideje, no sa djevojkama iz Arabeski je zaokružena cjelina koju će voljeti oni što su uživali u pjesmama Šabana Bajramovića snimanim sa Mostar Sevdah Reunionom ili sevdalinkama sa starih long-play ploča čije je pucketanje više godilo nego smetalo uživanju u glasovima velikih bosanskih pjevača i pjevačica. Ne pristajući na koncept po kojem na određene tradicijske vrijednosti ekskluzivno pravo imaju oni što su u njima rođeni i odgajani, Zabranjeno pušenje i Arabeske, donose CD koji osim glazbene ima i onu drugu, ne toliko političku, koliko (među)ljudsku vrijednost, pokazujući kako različitosti ne treba da žive jedne pored drugih, nego jedne s drugima, jer se nadopunjavaju i stvaraju, u ovom slučaju, novi zvuk. Na dunjaluku nema gore kombinacije od viška patriotizma – tog, znate već, posljednjeg utočišta hulja – i manjka talenta. Ilahije i kaside, pa manjim dijelom i sevdalinke bile su, u jednom trenutku – ma šta trenutku, godinama je to trajalo! – žrtvama onih što su kasno nacionalno paljenje nadoknađivali spajajući božanske i Bogu mile pjesme sa svojom estetikom klavijatura i ritam mašina, prljajući lijepe stihove taktovima primitivizma u ime patriotizma. Na svu sreću, evo nas u vremenu spajanja po osjećajnosti, a ne po zadatku. Taj spoj emocija, koji nema nikakve veze sa floskulama o mostovima između istoka i zapada – osjećajima, naime, ne treba kompas – veže Zabranjeno pušenje i Arabeske. Zbog njega čovjek dok sluša, recimo, Behar, osjeti kako mu u prsima igra nešto, al' ne može ni sebi a kamoli drugima objasniti šta mu je. Samo zna da svaki taj drhtaj vrijedi nečega puno većeg od nas, kako to pjesnik reče, malih pod nebom velikim. Ovaj je CD vrijedan jer - osim što pokazuje da je Sejo Sexon rock and roll pjesnik i veliki muzičar, da jedan band vrijedi puno više nego se hoće priznati i da je hor zagrebačke džamije zapravo zbor onih kojima nisu ubili osjećaje – pokazuje da lijepo, odakle god dolazilo, pripada svima. Dok ružno, jednostavno, ne treba nikome. Ni Bogu, ni narodu, kako se u Bosni kaže. Emir Imamović - Pirke